Ispod su navedeni slučajevi, klikom na naslov dobit ćete pristup sadržaju.

Njemačka

Značajna odluka Europskog suda iz 2008. potvrdila je izvršno „Pravo na čisti zrak“ za sve građane EU. Rad DUH-a (Deutsche Umwelthilfe) i mnoge uspješne parnice dodatno su promijenili pravnu situaciju. Presude Upravnog suda u Wiesbadenu (10. oktobra 2011.) i Minhenskog Upravnog suda (9. oktobra 2012.) takođe su ovo pravo na postupanje dodijelile organizacijama.
Ali granice EU za azotni dioksid i dalje su premašene u mnogim njemačkim gradovima. U saradnji sa britanskom međunarodnom nevladinom organizacijom ClientEarth, DUH je u novembra 2015. pokrenuo postupak protiv nekoliko regionalnih vlasti zbog prekoračenja ograničenja kvaliteta zraka za NO2. U pitanju su Stuttgart, Frankfurt, Düsseldorf, Essen, Gelsenkirchen, Aachen, Köln i Bonn. U 2016. godini uslijedile su još dvije tužbe u Berlinu i Mainzu, a u novembru 2017. pokrenute su pravne radnje u Halleu (Saale), Hannoveru i Kielu. Ovim pravnim radnjama nevladine organizacije namjeravaju obvezati dotične savezne države da promijene svoje planove za čistoću zraka. Cilj je u planove uključiti sve odgovarajuće mjere kako bi se što prije ispoštovale granične vrijednosti koje vrijede duži niz godina.
U februaru 2017. Europska komisija uputila je posljednje upozorenje Njemačkoj s obrazloženjem da su granice za azotni dioksid (NO2) i dalje premašene. Komisija je stoga pozvala saveznu vladu da poduzme mjere kako bi osigurala mjere protiv zagađenje zraka. Obrazloženo mišljenje odnosi se na 28 područja kvaliteta zraka, uključujući Berlin, Minhen, Hamburg i Keln.

Komisija je pokrenula pravne postupke protiv nekoliko država članica od 2008. zbog lošeg kvaliteta zraka (Belgija, Danska, Njemačka, Francuska, Italija, Austrija, Poljska, Portugal, Holandija, Španija, Češka, Mađarska i Velika Britanija). Ako države članice ne reagiraju, Komisija može pokrenuti tužbu pred Sudom Europske unije. U maju 2018. Europska komisija pokrenula je tužbu pred Sudom Europske unije protiv Njemačke, Francuske, Mađarske, Italije, Rumunjske i Ujedinjenog Kraljevstva zbog nepoštivanja dogovorenih graničnih vrijednosti kvaliteta zraka i zbog neprimjeravanja mjere u prošlosti kako bi periodi tokom kojih se prekoračuju granične vrijednosti bili što kraći.

U Njemačkoj su granične vrijednosti premašene u 26 područja, a posebno su pogođeni glavni gradovi Berlin, Minhen, Hamburg, Keln, Stuttgart i Düsseldorf.

Austrija

U cilju zaštite ljudskog zdravlja i okoliša, Vijeće Europske unije izradilo je direktivu sa standardima kvaliteta zraka u aprilu 1999.godine.

Revizijom austrijskog Saveznog zakona o zaštiti od emisija (Immissionsschutzgesetz-Luft IG-L) Savezna vlada je inkorporirala ovu direktivu EU u nacionalno zakonodavstvo. Zakon predviđa da se programom mjerenja treba utvrditi da li su prekoračene granične vrijednosti. Direktiva utvrđuje granične vrijednosti koncentracije zagađivača kako bi se održao kvalitet zraka. U skladu s tim, granična vrijednost za čestice utvrđena je na 50 mikrograma po kubnom metru zraka, što može biti premašeno najviše 35 dana u godini. Prosječna godišnja vrijednost za azotni dioksid postavljena je na 40 µg / m3.

Direktiva EU obavezuje gradove i opštine da izrade akcione planove za kontrolu zagađenja vazduha. Prekoračenja za čestice (PM10) smanjila su se u Austriji u posljednjih deset godina, ali je izloženost stanovništva i dalje previsoka, posebno u urbanim područjima.

Glavni izvori su promet, grijanje domaćinstava i industrija. Savezne države su odgovorne za unošenje mjera u akcione planove za kvalitet zraka. Oni uključuju: ograničenja prometa i brzine, upravljanje parkinzima, obavezu filtriranja za različite tipove vozila te zabrane vožnje. Ako granične vrijednosti nisu ispoštovane zbog nedostatka propisa ili mjera, građani mogu zakonski tražiti provedbu takvih mjera.

U početku pogođeni građani mogu guverneru i članu pokrajinske vlade poslati „zahtev za donošenje sveobuhvatnih mera povezanih sa saobraćajem radi usklađivanja sa ograničenjima emisija“. Ako ostanu neaktivni, pozvat će se drugostupanjsko ministarstvo okoliša (od 01.01.2014. Državni upravni sud). Ako je zahtjev odbijen, žalba se može izjaviti u istoj instanci. Ako ne bude pozitivne odluke, ministarska akcija će biti moguća. Svako ko živi ili radi većinu svog vremena u zagađenom okolišu može poduzeti pravnu akciju. To ne vrijedi samo za stanovnike, već npr. i ljekare u medicinskim ordinacijama na prometnim cestama, ili vaspitače u vrtićima ili roditelje za svoju djecu, ako se vrtić nalazi na području koje je teško pogođeno česticama. Organizacije za zaštitu okoliša također mogu same poduzeti mjere prema Aarhuskoj konvenciji.

Italija

180 podnosilaca predstavke (52 osobe za prijavu br. 54414/13 i 128 za prijavu br. 54264/15) žive ili su živjeli u općini Taranto ili u susjednim područjima. Ilvina tvornica u Taranto (Ilva S.p.A. Italy) najveći je industrijski kompleks željezara u Europi. Obuhvata područje od 1.500 hektara i ima oko 11.000 zaposlenih. Uticaj industrijskih emisija na životnu sredinu i zdravlje lokalnog stanovništva iznjedrilo je nekoliko alarmantnih naučnih izvještaja.

30. novembra 1990. Vijeće ministara Italije identifikovalo je opštine s „visokim rizikom po životnu sredinu“ (uključujući Taranto) i zatražili od Ministarstva okoliša da izradi plan dekontaminacije za čišćenje dotičnih područja. Od kraja 2012. godine Vlada je usvojila niz tekstova, među kojima su i zakonodavni dekreti “Salva-Ilva” koji se tiču ​​aktivnosti kompanije Ilva. U skladu sa ukazom predsjednika Vijeća ministara od 29. septembra 2017. godine, krajnji rok za provedba mjera predviđenih ekološkim planom produžen je do avgusta 2023. godine. U kontekstu tužbe za poništavanje i odgodu izvršenja ove uredbe, regija Apulijea općina Taranto žalila se Upravnom sudu zbog okoliša i posljedica za javno zdravlje daljnjeg produženja roka za provedbu mjera zaštite okoliša. Upućeno je i pitanje o ustavnosti. Upravni postupak je još uvijek u toku.

Protiv uprave Ilve pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka zbog ozbiljnih ekoloških problema, šteta, trovanja hrane, sprečavanja nezgoda na radnom mjestu, uništavanja javne imovine, emisija zagađivača i zagađenja vazduha. Neki od ovih postupaka su okončani osuđujućim presudama 2002, 2005. i 2007. Između ostalog, Kasacioni sud je utvrdio da je uprava tvornice Ilva u Tarantu odgovorna za zagađenje zraka, odlaganje opasnih materijala i emisiju čestica. Utvrđeno je da je emisija čestica konstantno postojala  uprkos brojnim dogovorima s lokalnim vlastima 2003. i 2004. godine.

Presudom od 31. marta 2011. godine Sud pravde Evropske unije zaključio je da Italija nije ispunila svoje obaveze prema Direktivi 2008/1 EC Europskog parlamenta i Vijeća u vezi sa integrisanom prevencijom i kontrolom zagađenja. U kontekstu postupka za povredu prava protiv Italije, 16. oktobra 2014., Europska komisija izdala je obrazloženo mišljenje tražeći od talijanskih vlasti da riješe uočene ozbiljne probleme sa zagađenjem. Utvrđeno je da Italija nije ispunila svoje obaveze garantovanja usklađenja čeličane sa Direktivom o industrijskim emisijama.

Danska

Da bi zaštitilo ljudsko zdravlje i životnu sredinu, Vijeće Europske unije donijelo je direktivu sa standardima kvaliteta zraka u Aprilu 1999.godine. Ustavnom odredbom o ciljnim i graničnim vrijednostima za nivo određenih zagađivača zraka danska vlada je inkorporirala ovu EU direktivu u nacionalno zakonodavstvo. Direktiva utvrđuje granične vrijednosti koncentracije zagađivača kako bi se održao kvalitet zraka. Granična vrijednost za čestice utvrđena je na 50 µg / m3 zraka, što može biti premašeno najviše 35 dana u godini. Prosječna godišnja vrijednost za azotni dioksid postavljena je na 40 µg / m3. Direktiva EU obavezuje gradove i opštine da izrade akcione planove za kontrolu zagađenja vazduha. Dansko Ministarstvo okoliša pripremilo je tehničke planove 2012. godine koji pokazuju kako ispuniti graničnu vrijednost NO2 (granične vrijednosti PM su ispunjene), ali dansko Ministarstvo financija odlučilo je da planove ne odobri. Neke mjere za smanjenje emisije prometa sa PM-om već su primijenjene ranije.

Programom praćenja upravlja DCE – Danski centar za životnu sredinu i energiju na Univerzitetu Aarhus. O praktičnim poslovima brine se Odsjek za nauku o okolišu na Univerzitetu Aarhus. Programom praćenja upravlja se u suradnji s Nacionalnom agencijom za zaštitu okoliša (Miljøstyrelsen), koja snosi ukupnu odgovornost za program.

Velika industrijska vozila na dizel pogon bila su odgovorna za približno polovinu emisije štetnih čestica u najvećim gradovima Danske. Danski parlament je 2006. godine donio zakon kojim se dozvoljava da četiri najveća grada Danske uvedu zone s niskim emisijama. Zakon obuhvaća kamione i autobuse na dizelski pogon težine preko 3.500 kg. Teška vozila moraju zadovoljavati Euro 4 standard (ili noviji) ili imati naknadno ugrađen filter za čestice. Teška vozila moraju imati oznaku zone niskih emisija na vjetrobranskom staklu. Zone niskih emisija implementirane su u Kopenhagenu (uključujući Frederiksberg), Aarhusu, Odenseu i Aalborgu.

Ako granične vrijednosti nisu ispunjene zbog nedostatka propisa ili mjera, građani mogu zakonski zahtjevati provedbu takvih mjera. Ako grad ili općina ne poduzmu mjere za poboljšanje situacije u razumnom roku, pogođeni pojedinci mogu tužiti organ nadležan za izradu takvog plana. Svatko tko živi ili radi većinu svog vremena u zagađenom okolišu može pokrenuti pravnu akciju. Na primjer, ljekari u medicinskim ordinacijama na prometnim cestama, odgajatelji u vrtićima ili roditelji za svoju djecu, ako se vrtić nalazi na području koje je jako pogođeno česticama ili NO2.

Primjeri presuda Italija i Španija

GRAĐANI U AKCIJI PROTIV IZGRADNJE MINI HIDROCENTRALA (MHC)

U BiH je trenutno u pogonu 81 hidroelektrana: 16 velike snage preko 10 megawata, a većina je malih. Ipak, potpisane su koncesije i započet proces traženja dozvole za izgradnju još 186 hidroelektrana i gotovo sve su također razmjerno male snage.

Građani sve više prepoznaju značaj očuvanja okoliša, pa tako u posljednje tri godine imamo više slučajeva otpora građana prema investitorima koji žele izgraditi MHC u njihovoj zajednici.

Kantonalni sud u Sarajevu poništio okolinsku dozvolu za izgradnju dvije MHE

Najpoznatiji slučaj uspješnog zaustavljanja izgradnje MHC je slučaj „Žene Kruščice“, koje su 500 dana dežurale blokirajući lokalni most, sprječavale prolazak mašina i izgradnju minihidroelektrana. Za odvažnost u zaštiti prirode dodijeljena im je nagrada njemačke fondacije EuroNatur, iz koje su saopćili da protesti žena iz Kruščice predstavljaju uzor u borbi protiv hidroenergetskog lobija.

Takođe, poznat je i slučaj građana iz Konjica u organizaciji udruženja „Pusti me da tečem“, kada je više stotina građana blokiralo cestu prema rijeci Neretvici kod Konjica, protiveći se početku gradnje dvije od 15 mini hidrocentrala, planiranih za gradnju na dužini od 34 kilometra toka rijeke. Tijelima i vozilima mještani uz podršku eko aktivista iz cijele BiH, zaustavili su početak gradnje i mašine su vraćene. Inače, Općinsko vijeće Konjic početkom godine osporilo je gradnju hidrocentrala na Neretvici, međutim, mještani kažu, investitori namjeravaju nezakonito nastaviti s radovima.

U linkovima dole niže, osim dva navedena slučaja, pogledajte i ostale akcije građana koji se bore protiv izgradnje MHC u općinama: Foča, Jablanica, Fojnica i Višegrad.